Državne institucije

Novi informacijski letak EMN-a istražuje modele upravljanja za smještaj tražitelja međunarodne zaštite

Novi informacijski letak Europske migracijske mreže (EMN) detaljno obrađuje modele upravljanja smještajnim kapacitetima za tražitelje međunarodne zaštite. S obzirom na obvezu osiguravanja odgovarajućeg životnog standarda prema preinačenoj Direktivi o uvjetima prihvata (RCD) iz 2024., zemlje članice EU suočavaju se s izazovima nepredvidivih priljeva i ograničenih resursa. Prevladava centralizirani model upravljanja, dok Njemačka primjenjuje decentralizirani pristup. Naglašava se važnost planova pripravnosti, angažmana više dionika i adekvatnog financiranja, uz obvezu podnošenja planova za izvanredne situacije Agenciji Europske unije za azil (EUAA) do travnja 2025. godine. Također se ističu izazovi u upravljanju osobljem i potreba za njihovom obukom.

04.11.2024 | Europska migracijska mreža (MUP)

Lokacije:	Europska unija, Njemačka
Teme:	Upravljanje smještajem, Međunarodna zaštita, Migracijska politika, Direktiva o uvjetima prihvata
Izdvojeni datumi:	2024-04-01T00:00:00Z, 2025-04-01T00:00:00Z
Datum:
Kategorije:	Upravljanje smještajem, Međunarodna zaštita, Migracijska politika, Direktiva o uvjetima prihvata
	Europska migracijska mreža, EMN, međunarodna zaštita, tražitelji azila, smještaj, upravljanje, Direktiva o uvjetima prihvata, RCD, EUAA, financiranje, njemačka, planovi pripravnosti

Novi informacijski letak EMN-a istražuje modele upravljanja za smještaj tražitelja međunarodne zaštite

Upravljanje smještajem za tražitelje međunarodne zaštite je ključno pitanje s kojim se suočavaju zemlje članice i promatrači Europske migracijske mreže (EMN).

Uz stalne promjene broja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, ograničene smještajne kapacitete i upitne odnose u zajednici, učinkovito upravljanje smještajnim kapacitetima je neophodno. Prema preinačenoj Direktivi o uvjetima prihvata (RCD) iz 2024. godine, države članice imaju mandat osigurati odgovarajući životni standard za podnositelje zahtjeva, uključujući smještaj, unatoč njihovim nepredvidivim priljevima.

Većina EMN članica i zemalja promatrača usvojila je centralizirani model upravljanja smještajnim kapacitetima, gdje je jedno tijelo primarno odgovorno za prihvat tražitelja međunarodne zaštite. Time obično upravlja Ministarstvo unutarnjih poslova ili specijalizirana izvršna agencija. Centralizirano upravljanje posebno je korisno u smislu dosljednosti u planiranju, koordinaciji i odgovornosti.

Nasuprot tome, nekoliko zemalja koristi mješoviti model upravljanja, u kojem su odgovornosti podijeljene između nacionalnih, regionalnih i lokalnih vlasti. Ovaj pristup omogućuje veću fleksibilnost u rješavanju specifičnih potreba podnositelja zahtjeva u različitim regijama.

Njemačka se, na primjer, ističe kao jedina zemlja među EMN članicama i zemljama promatračima koja djeluje prema potpuno decentraliziranom modelu. Ovaj sustav omogućuje prilagođeniji odgovor na različite potrebe podnositelja zahtjeva u regijama, ali zahtijeva snažne mehanizme koordinacije kako bi se osiguralo da sustav ostane kohezivan i učinkovit.

Nestalna priroda migracijskih tokova zahtijeva dobro strukturirano planiranje za nepredviđene situacije. Većina EMN članica i zemalja promatrača razvila je planove pripravnosti za prilagođavanje iznenadnom porastu potražnje za smještajnim kapacitetima. Ovi se planovi obično razvijaju i provode uz doprinos širokog spektra dionika, uključujući vladina ministarstva, nevladine organizacije (NGO), organizacije civilnog društva (CSO) i privatne pružatelje usluga.

Prema članku 32. preinače RCD iz 2024., svaka država članica EU-a mora do travnja 2025. godine Agenciji Europske unije za azil (EUAA) podnijeti plan za izvanredne situacije. Ovi su planovi osmišljeni kako bi se osiguralo da prihvatni centri mogu podnijeti nerazmjerne priljeve, a istovremeno održavati odgovarajuće životne uvjete. Planovi naglašavaju važnost angažmana više dionika u pružanju usluga tražiteljima međunarodne zaštite i osiguravanja brzog odgovora na novonastale potrebe.

Jedan od izazova s kojima se suočavaju zemlje članice EMN-a i zemlje promatrači je upravljanje brojem osoblja u prihvatnim centrima i smještajnim objektima. Upravljačka tijela zapošljavaju kombinaciju državnih službenika, zaposlenika nevladinih organizacija i osoblja iz neovisnih agencija za upravljanje ovim objektima. Države članice EU-a dužne su prema članku 33. RCD-a osigurati obuku onima koji provode Direktivu, osiguravajući da je osoblje opremljeno za ispunjavanje specifičnih potreba podnositelja zahtjeva, uključujući maloljetnike. Unatoč tome, mnoge zemlje imaju problema s izdvajanjem dovoljnih resursa za upravljanje osobljem i osiguranje visokokvalitetnih usluga smještaja.

Sustavi smještaja za tražitelje međunarodne zaštite uglavnom se financiraju iz državnih proračuna, uz dodatno financiranje sredstvima EU-a. Iz državnog proračuna uglavnom se pokrivaju temeljni troškovi smještajnih kapaciteta, dok se sredstva EU često dodjeljuju za posebne projekte usmjerene na poboljšanje uvjeta prihvata. Mehanizmi financiranja EU-a kao što je Fond za azil, migracije i integraciju (AMIF) odigrali su značajnu ulogu u pružanju potpore državama članicama da poboljšaju svoju smještajnu infrastrukturu.

Prema odredbama RCD-a, države članice EU-a imaju značajnu fleksibilnost u organiziranju svojih sustava prihvata. Članci 7. do 9. dopuštaju da podnositelji zahtjeva budu raspoređeni u određene smještajne centre ili zemljopisna područja, s primjenom ograničenja boravka kada je to potrebno radi javnog reda ili radi sprječavanja bijega.

Cijeli informacijski letak, na engleskom jeziku, možete pronaći ovdje